Godinama sam mislio da radim sve kako treba. Tri puta nedeljno odlazio sam na trening, trčao, povremeno ubacio neku vežbu snage. Svetska zdravstvena organizacija kaže da je to dovoljno za zdravlje. I ja sam sebi govorio da je to dovoljno.
Trenirao sam za bolji rezultat na trkama, za još jedan oboren rekord na polumaratonu ili Ironmanu. Nikada nisam razmišljao o tome da treniram samo za izgled. Mislio sam da je to trivijalno, da to rade ljudi koji nemaju druge prioritete, da je to nešto za mlade ili za one opsednute sobom i svojim egom.
A onda sam počeo da osećam promenu. Moje telo se menjalo, ali ne na način koji bih želeo. Moji rezultati u trčanju i triatlonu postajali su sve lošiji, a uprkos svemu, nisam izgledao snažno. Kada bih se pogledao u ogledalo, video bih nekoga ko je bio spor i ujedno slab.
I tada mi je prvi put prošlo kroz glavu – ako već želim da treniram pet puta nedeljno da bih postigao rezultat na trci, a pritom i dalje ne izgledam onako kako bih želeo, možda se trudim u pogrešnom pravcu?
Počeo sam da preispitujem svoja uverenja. Oduvek sam verovao da su muškarci koji provode previše vremena u teretani sebični. Da zapostavljaju porodicu. Da su egocentrični, opsednuti svojim izgledom i svojim odrazom u ogledalu. Da ljudi koji treniraju pet ili više puta nedeljno nemaju život, da nisu dobri očevi, muževi i da zapostavljaju karijeru.
Ali onda sam se zapitao – šta ako to nije tačno? Šta ako optimizacija za dobar izgled nije samo površna želja, već nešto što te čini jačim, zdravijim i dugovečnijim?
Prvi put sam sebi priznao istinu. Želim da izgledam moćno. Ne prosečno, ne dovoljno dobro, ne onoliko koliko možeš sa tri treninga nedeljno – nego najbolje moguće.
I tada mi je kliknulo. Ceo život mislio sam da moram da biram. Ili izgled ili zdravlje. Ili fitnes ili porodica. Ili posao ili telo.
Ali nije tako. Optimizacija za izgled je istovremeno optimizacija za zdravlje!
Kada sam to shvatio, promenio sam sve. Prekinuo sam da treniram za trke. Počeo sam da treniram za snagu. Ušao sam u teretanu – ne da bih potvrdio sebi još jedan rezultat, već da bih izgradio telo i ujedno život kakav želim.
Ali onda sam skoro ponovo upao u istu zamku. Kada sam već sve ovo radio zbog sebe, zamalo sam se prijavio za takmičenje u kik-boksu. Ponovo me je povuklo sportsko razmišljanje – rezultat, dokazivanje, borba protiv drugih.
Ali onda sam shvatio – ne radim ovo da bih se dokazao drugima. Radim ovo jer želim da svaki dan budem jača verzija sebe.
Danas, kada se osvrnem unazad, vidim koliko mi je trebalo da dođem do ovog zaključka.
I kada bih mogao da poručim nešto svom mlađem sebi, rekao bih mu: prestani da razmišljaš šta treba i šta je “prihvatljivo”. Prestani da umanjuješ svoju želju da izgledaš moćno.
Prestani da se zadovoljavaš prosekom jer misliš da ne može bolje. Može bolje. I treba bolje.
Ako imaš telo, ako imaš mogućnost, ako imaš godine pred sobom – zašto bi birao išta manje od najboljeg?